sjedim. slusam. slusam Bryan Adamsa i razmisljam.. potreban mi je odmor. otici nekamo gdje nema nikoga poznatog. recimo na more..
hodati obalom svaki dan. onda sjesti na plazu na onaj sitni sljunak. slusati kako more zabacuje valove na obalu i kao da ti pokusava nesto reci.. a ti samo slusas i odmaras dusu i tijelo.. onda uzems koji kamencic pa ga bacis u vodu i preplavi te prekrasna osjecaj kad cujes bljuć! gledas u daljinu i nevidis gdje prestaje more a pocinje nebo..
mozes se i leci pa gledati u nebo. gledati kako oblaci brzo putuju.. uzivati u tome sto te nebesko plava boja neba smiruje i sto u tom trenutku ustvari ni o cemu ne razmisljas. samo gledas i divis se.. onda se ustanes i nastavis hodati. ides samo ravno i sretana si. uzivas u tom trentku jer znas da nema nikoga tko ce ti pricati o svojim problemima a ni sama neznas kako svojima pomoci..

znas da imas vrijeme koje ces posvetiti samo sebi. znas da ces uzeti u ruke knjigu koju zelis procitati vec duze vrijeme i da te nitko nece smetati dok si svakom minutom sve blize kraju knjige.. i sretna si. znas da ces napokon na miru pogleadti film koji nisi sitgla pogledati u zadnja 2 mjeseca jer jednostavno nisi stigla.. no nemora to biti ni novi film da bi bila sretna, moze to biti i film koji si gledala vec 10x.. napraviti si kokice, zavuci se pod dekicu i gledati film s iscekivanjem kao da neznas sto ce se dogoditi.. i opet si sretna jer cinis nesto za sebe.. svaki ces dan slusati pjesme koje obozavas iz ovog ili onog razloga.. sjetiti se mozda nekoga nakon dugo vremena..
jednostavno raditi ono zbog cega ces se osjecati bolje, ispunjeno, kao da si spavala 2 dana..

no sve su to samo snovi koji se jos dugo nece pretvoriti u stvarnost.. no treba pretrpiti sve ovo, prijeci sve prepreke iako one izgledaju nemoguce kako bi za par mjeseci kad sve bude gotovo uzivala.. osjecala se zadovoljno i ispunjeno... sretno!

poljubci!